Zašto smo prodali svoju slobodu za kilu brašna i rolu WC papira?

Kad pogledam medijske naslove i tekstove čini mi se da mi preostaje još samo umrijeti. TV ne gledam više od 15 godina, srećom nedavno sam ga donirala za dijelove, ali nisam se tim činom riješila vraga jer postoje društvene mreže pa ne možeš ni da hoćeš u medijsku izolaciju i karantenu. Odjavila sam i Facebook profil nakon godinu dana na kojem sam dijelila samo slike prirode i akcije zelenih dok nisam shvatila da je i to jedan veliki bullshit, osim ako se društvene mreže ne koriste u poslovne svrhe.

Afere i malverzacije naših političara zamijenile su vijesti o potresima, virusu COVID-19 i počelo se baratati pojmovima karantena, izolacija, pandemija… Virus kao virus, uvijek ih je bilo i bit će ih još i više jer smo uništili plavu planetu, ali gubitak slobode na to nikako ne mogu pristati. Probudili su moj najveći strah, a to je gubitak slobode jer što je čovjek i život kada izgubimo svoje temeljno ljudsko pravo. Sloboda kretanja, razmišljanja, sloboda izbora, donošenja odluka. Kapitalizam nam je davno oduzeo slobodu dok smo se mi valjali u blatu njegove lažne udobnosti zadovoljni igračkama i materijalnim otpadcima koje nam pruža, ali barem smo mogli da putujemo. Više nego ikada do sada aktivirali su se crkveni duhovnici i New age protagonisti. Besplatne edukacije, psihološke pomoći, radionice. Neki ljudi su tek sada shvatili da su smrtni, prvi put u životu u svoja četiri zida susreli se sa samim sobom. Socijalna distanca (svojevoljna) nije mi strana i smatram da je povremeno neophodna današnjem modernom čovjeku kako bi se iscijelio, razmislio, spoznao neke stvari i vratio se k sebi. Izazovna vremena za one koji su cijeli život tragali za istinom, a još teža za duhovno obogaljenog modernog čovjeka. Fascinira me ponašanje 86% deklariranih kršćana koji se u pričama o susretu sa smrću nisu uplašili za svoju dušu i slobodu duha nego su se samo zabrinuli za kruh i dovoljnu količinu guzobrisa kojom će napuniti svoju krletku. Moji prijatelji koji su deklarirani ateisti ili agnostici nekako su ostali najrazumniji i najpribraniji u ovim trenucima umjetno izazvane krize. Što se dogodilo deklariranim vjernicima? Dobrovoljno utrpani u lažnu udobnost svojih krletki koje prvi potres i kriza koja će uslijediti nakon ovog kolektivnog ludila mogu zauvijek oduzeti. Gubitak materije se može nadoknaditi, ali gubitak zdravog razuma, moći rasuđivanja, slobode, teško.

Čitam i ne vjerujem da je nekima bio potreban virus da budu više sa svojim partnerom, obitelji, da se igraju s djecom, napokon educiraju, rade ono što vole. Neki su potpuno izgubljeni i dezorijentirani bez cjelodnevnog programa boravka u kafiću, neki ne mogu bez socijalnog kontakta i ne znaju se nositi sami sa sobom. Koliko tužnih ljudskih sudbina i izazova.

Pomislih možda ćemo napokon u udobnosti svojih krletki svi skupa dobro razmisliti jesmo li ostvarili glavne zadatke ljudske, kako se odnosimo prema sebi i drugim ljudima, kako se odnosimo prema prirodi i životinjama, kakav je naš odnos s Bogom… Čemu promišljati o životu i smrti kada imamo dovoljno hrane, pića i toaletnog papira. Imamo društvene mreže pa možemo snimiti i okačiti na njih kako umiremo u karanteni. Možemo u miru da gledamo omiljene serije, 3 dnevnika za redom i dijelimo apokaliptične scenarije virusa i projekcije ekonomskog i gospodarskog sloma. Samozadovoljni smećem kojim nas mediji hrane mirno boravimo zaključani u svojim krletkama dok ključ držimo u vlastitim rukama.

Nakon dosta godina hodočašćenja po raznim radionicama i sama sam se uvukla u tu kolektivnu energiju straha i bespomoćnosti. Nije uopće sporno da se radi o socijalnom inženjeringu širokih razmjera o čijim posljedicama govore i ugledni psiholozi i epidemiolozi. Mase su uspješno doktorirale predmet ovčarstvo. Aktiviran je kolektivni mehanizam preživljavanja. Posvuda strah i panika. Sada mogu da nam prate mobitele, ubrizgavaju cjepiva, ugrađuju čipove, oduzimaju elementarnu građansku slobodu kretanja, uvode policijski sat… Elementarnu građansku slobodu kretanja su nam oduzeli pa već peti dan ne možemo iz grada i mjesta u kojem imamo stalno prebivalište. Tko ima sreću da zbog prirode posla dobije propusnicu i ako ista prođe kod murije i pošalje ju u stožer civilne zaštite može steći lažni dojam slobode jer na propusnici mora navesti kuda ide, datum kada ide i kada se vraća u prebivalište. Naši političari kriminalci mogu odahnuti jer njima sigurno sjeda mjesečno neto preko 20.000 kn koje smo im mi omogućili dok će radno aktivno stanovništvo više umrijeti od stresa i bolesti koje će razviti gubitkom posla i prihoda nego od nekog virusa. Odlazak u šetnju u obližnji park izgleda kao dobra parodija ili film u kojem je svaki dan ponavljajući. Svaki dan susretnem nekoliko istih ljudi koji naprave krug po parku, nasmiješe se dok pazimo na socijalnu distancu od 1-2 m. Posjeta dućanima prehrane, bankama traumatičan prizor blagajnica i kupaca u medicinskim maskama.

Kako onda podsvjesno reagiraju drugi ljudi ako su meni medicinske maske na ljudskim licima traumatično iskustvo. Prije više od 4 godine na jednoj izložbi izvela sam performans s JNA gas maskom na licu u ljetnom periodu. Slike na izložbi bile su prožete apokaliptičnim prizorima, starije gospođe ih nisu mogle dugo gledati i nije nitko ostao ravnodušan. Više ne treba biti prorok ili vizionar da se vidi kuda nas je doveo kapitalizam, korporacije, trka za profitom, ratovi, nečovječan odnos prema prirodi i životinjama. Dovoljno je da se povežemo s prirodom i budemo malo u tišini. Više nego ikada prije potrebno je čuti davno zaboravljeni glas tišine. U ovim izazovnim i manipulativnim vremenima, kolektivnom ludilu kojem nema kraja odlučila sam da se još više povučem i društveno izoliram čak i od sebe same. Mogu li nas izolirati od sebe samih?

Davno sam čitala, ali ne sjećam se autora koji je rekao da će doći vrijeme kada ćemo biti prisiljeni da sjedimo kod kuće i pod noćnom lampom čitamo knjige kako bi sačuvali zdrav razum. Kako je krenulo dolazi vrijeme u kojem ćemo suhim zlatom plaćati inteligentnog i normalnog sugovornika. Sugovornika u čijem prisustvu nam duša pjeva, trenutak u kojem ne moramo previše da žuljamo riječi jer se razumijemo, trenutak u kojem osjećamo onaj davni ushit i krv kako kola u žilama. Neophodno je da se vratimo prirodi i nekom obliku kreativnosti, umjetnosti (glazba, književnost, slikarstvo, kiparstvo…). Prirodi jer je najveća učiteljica i savršena kreacija Boga, a umjetnosti zato što je jedino ona iskrena jer ne dolazi iz ljudskog ega nego čiste ljudske duše.

Sutra ću nastojati s propusnicom da pobjegnem iz grada u šumu i planine. Nikome ne poklanjam i ne prodajem svoju slobodu. Ne mogu da je izgubim tako olako, mirno, bez otpora i borbe. Jednom kada izgubimo svoju slobodu tada nam smrt dođe kao oslobođenje. Bog nas je stvorio slobodne i dao nam je slobodnu volju. Zašto smo pristali i dozvolili da nam je oduzmu karikature s malih ekrana, demokratski izabrani klaunovi, samoprozvani (ne mogu vjerovati da ih je netko slobodnom voljom birao) predsjednici, ministri, policijski načelnici, epidemiolozi… Nemojte me nasmijavati. Kao da se snima neki film. Odlazak zdravog čovjeka u drugu županiju, u prirodu gdje ionako nema ljudi nije neodgovorno i sebično ponašanje kako tvrde kanarinci iz krletke dok jedu, seru i nameću osjećaj grižnje savjesti.

Sačuvati slobodu, dušu, zdrav razum

Ostati slobodan duh